21. svibnja 2009. u 20 sati, Zagreb, PROFIL, Bogovićeva 7 u okviru programa 6. ZAGREBAČKOG SAJMA KNJIGA. Predstavljanje romana BEZIMENA Jagode MarinićO knjizi će u ime sunakladnika govoriti ravnateljica HMI Danira Bilić, direktor nakladnika ZH d.d. – podružnica AGM Božo Čović, prevoditelj Boris Perić, književna kritičarka Zora Bjelousov i autorica.

Jagoda Marinić (1977.) rođena je u Waiblingenu kod Stuttgarta 1977.,  diplomirala je u Heidelbergu političke znanosti, germanistiku i anglistiku. Djeluje kao pisac, dramaturg i novinar, raspoređujući vrijeme između New Yorka i Heidelberga.
 
Objavljena i nagrađena djela: "Eigentlich ein Heiratsantrag" (Geschichten), Suhrkamp Verlag 2001 • "Russische Bücher" (Erzählungen), Suhrkamp Verlag 2005 • "Therapie, ein Spiel", Suhrkamp Theater Verlag 2005 • "Die Namenlose" (Roman), Vlg. Nagel & Kimche 2007.
 
Stipendije i priznanja: Hermann Lenz Stipendium 1999 • Peter Suhrkamp Stipendium 2002 • Stipendium der Kunststiftung Baden-Württemberg 2003 • Nominiert für Autorenpreis des Heidelberger Stückemarktes 2005 • Grimmelshausen Förderpreis 2005 • Writer in Residence, Goethe Institut Toronto


O romanu Bezimena

Suvereno ispripovijedan, te unatoč krajnje kompleksnoj strukturi nadasve čitak, roman “Bezimena” njemačke autorice Jagode Marinić zaplijenit će čitalačku pažnju dubokim uranjanjem u duh sadašnjosti, zrcaleći samorazumljivost suvremene egzistencije, svedene na sloterdykovsku besmislenost preferencija naočigled smrti, a da sam pritom nužno ne bude egzistencijalistički.

Naratoričin intimni razdor, ocrtan pred kulisom suvremenog društva, čije se vrijednosti svode na zabavu i potrošnju, daleko je od nelagode “bačenosti u svijet”, jer ta se već odigrala u neispričanoj, no znalački sugeriranoj predradnji romana. Tako ni strah, što ga pripovjedačica u svom dominantnom “dnevnom egu” pretače u bijes, ne bi li njime zatomila ljubav, a s njom, dakako, i neizbježnu bol, neće biti onaj egzistencijalistički, što ga filozofi rado definiraju kao konfrontaciju s ništavilom i ništavnošću u samim temeljima postojanja, već će nam se u psihoanalitičkom svjetlu razotkriti kao nelagoda i bojazan zbog nečeg nekoć prisnog i poznatog, što bi se, još uvijek potisnuto, iz sigurnih sfera nesvjesnog na bolan način moglo vratiti u svijest.

Na tom tragu i notornu nemogućnost pripovjedačičinog “noćnog”, emotivnog ega da razvije “spasonosnu” komunikaciju s onim “dnevnim”, bešćutnim, valja tumačiti kao mehanizam obrane od naslućene mogućnosti da realnost probije bedem simulacije i urodi onime što Baudrillard naziva terorom. Jer, najveći teroristi nad samima sobom u osnovi smo ionako mi sami.
(Boris Perić)

www.matis.hr