Frano Ridjan je najveselije lice koje možete vidjeti ujutro ako upalite emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Novinar i voditelj Hrvatske radiotelevizije, a ujedno i zabavljač koji će za vas preskakati prepreke, pjevati, plesati, nagovarati vozače da trube objašnjava otkud zaljubljenost u novinarstvo, zašto je njegova najveća ljubav hrvatska kulturna tradicijska baština te zašto sam sebe zove „hiperaktivnim pozitivcem?“
J: Otkud se pojavila ljubav prema novinarstvu? Koji su bili vaši prvi novinarski koraci?
FRANO: Moram priznati da do fakulteta nisam znao je li novinarstvo nešto s čime se želim baviti jer naš posao u Hrvatskoj i nije baš toliko na cijeni i nije baš isto biti novinar u ovom dijelu svijeta i negdje drugdje, ali znam da sam kao klinac gledao filmove o novinarima. Sjećam se da je bio film s Richardom Gereom i volio sam pogledati zanimljive kombinacije u kojima su novinari bili glavni frajeri jer su radili ne samo novinarske stvari nego su mijenjali i ljudske živote, a onda je nekako ispalo da sam po studiju i profesiji novinar, a kad sam već novinar ispada da se u zadnje vrijeme najmanje bavim novinarstvom jer u zadnje se vrijeme novinarstvo smatra pratnjom nečega, tako da sam manje novinar, a više čovjek iz svačijeg dnevnog boravka i neki voditelj i zabavljač. Izuzetno cijenim kolege koje su novinari i koji se bave tom profesijom, ponekad sam ljubomoran i definitivno im „skidam kapu“.
J: Novinarstvo je vrlo zahtjevna profesija. Neki kažu da je to stil života…bez radnog vremena, stalno u pokretu, greške se ne priznaju i svakim danom se nauči nešto novo. Mislite li da u hrvatskom društvu prevladava pozitivna ili negativna slika o novinarstvu?
FRANO: Dakle, mi smo najčudnije društvo na svijetu. Kod nas prevladava općenito negativno – pozitivna slika. Zašto to tako kažem? Negativna slika: novinari su uvijek glupi, nepripremljeni, stranački obijeni, sektaši, nehrvatski nastrojeni, ali onda se ispostavi da svi očekuju od novinara da budu najpametniji, da znaju sve o svim temama, da ih obavijeste s svemu jer to je novinarski posao tako da mislim da je slika jako podijeljena, iako će se stvoriti negativna slika ja vidim mnoge svoje kolege, prave profesionalce, koji su veoma cijenjeni što je jedan veliki napredak. Novinari su se uspjeli izvući od ralja utjecaja, iako toga još ima kao i u svakoj profesiji, ali mislim da je puno drugačije sada nego prije deset godina, a da još nije ni približno dobro ni pozitivno koliko bi moglo i trebalo biti. Naravno, za to smo djelomično sami krivi jer je prevladavalo mišljenje da novinar može biti svatko, da su novinari obična „piskarala“, a ja vjerujem da ima još nade i mladih kolega da svima dokažu suprotno. Nadam se da će slika biti još pozitivnija.
J: Mnogi kažu da je novinarstvo bezvrijedan posao? Što mislite o tome?
FRANO: Onaj tko to kaže, ja bih ga samo jednom poslao da napravi razgovor s nekim. Poslao bih ga samo jednom da pokuša saznati neku informaciju i nekome donijeti dodatnu vrijednost pa da vidi koliko je to bezvrijedan posao. Volio bih da većina mojih gledatelja i slušatelja, koji imaju neku primjedbu, dođu jedan dan sa mnom i pokušaju preživjeti taj jedan dan, a ne 24 sata, sedam dana u tjednu i 365 dana jer novinar ne možeš biti od devet do pet, doći kući i kritizirati druge. To jednostavno ne možeš.
J: Za sebe volite reći kako je hiperaktivni pozitivac. Uz sve obveze novinarskog posla, radite još mnoge druge stvari. Darivatelj ste krvi, vodite mnoge festivale, jednostavno vas ima na sto mjesta. Imate li vremena za sebe i svoju dragu zaručnicu?
FRANO: Za to najmanje imam vremena jer i ona jako puno radi u korporativnom sektoru. Zato u šali volim reći, da ćemo vječno biti zajedno. Jako se malo viđamo da se ne stignemo svađati, tako da uživamo u svakoj minuti. Ponekad mi cijeli dan nije dovoljan, ali ja sam dobio dar. Obožavam svoj posao i moj odabir je taj da čovjeku pokušam staviti osmijeh na lice. Ako u tome uspijem onda je to super, a ako ne, onda uvijek postoji sutra. Nisam tip osobe koja bi mogla sjediti na jednom mjestu, čovjeka to iscrpi. Tijelo osjeti da to nije dobar ritam, ponekad i zdravlje trpi. Na to jedino treba paziti, zdravlje je najvažnije.
J: Kada je stradala županjska Posavina, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska je pušten prilog u kojemu je jedan starac rekao da najviše žali za tamburom koju je izgubio. Vama je zastala knedla u grlu.
Vašu su najveće ljubavi: buduća supruga, obitelj, posao,…ali najveća je hrvatska kulturna tradicijska baština? Otkud tolika zaljubljenost u folklor?
FRANO: Hrvatska tradicijska baština je najbolja „droga“ na koju se možeš navući. Ne postoji zdravija, ona stvara nevjerojatnu količinu pozitivne ovisnosti. To je jednostavno nešto što se ne može opisati riječima. Počeo sam kao klinac, sa devet godina u KUD Kvadrilja (Trogir). U početku sam smatrao da je to super jer je KUD bio pun cura koje su s tobom željele plesati, ali kasnije shvatiš da je to nešto što mnogi narodi nemaju, a pogotovo tzv. mali narodi kako nas vole zvati.
Gledano po tradiciji, smatram da Hrvati pripadaju najvećim nacijama ovoga svijeta jer kada krenemo od Slavonije pa sve do Prevlake, svako mjesto ima neki svoj običaj, što je jedna od rijetkih pozitivnih stvari toga što su Hrvati međusobno vrlo posvađani.
To je nešto što čini prošlost, sadašnjost i budućnost Lijepe Naše i čini nas posebnima. Tradicija čini razliku između nas i nekoga tko to nema.
Kada dođete na neku turneju, postoji čak deset presvlaka nošnji za jedan program. Organizatori se tada čude, tako da smatram da je to najbolji način da ljudima pokažem kako su se ponašali moji pradjedovi bez obzira gdje su živjeli.
Mnogi misle kako se folklorom bave samo djedovi i bake, tada ja drugima kaže da pogledaju studentske ansamble u Zagrebu pa ćete vidjeti da su to mladi ljudi koji diljem svijeta osvajaju nagrade jer je tradicija nešto posebno.
Itekako se sjećam toga priloga! Skoro sam zaplakao u studiju. Ljubica Uvodić Franjić je rekla ja je to bila najprirodnija reakcija koju je ona vidjela na televiziji jer je meni stvarno zastala knedla u grlu, pogotovo jer sam Slavonac. Znam što ta tambura znači, ona je činila identitet ljudi na tom prostoru i bila je tu i kad se pjeva i kad se veseli. To je kao da izgubiš nekoga svoga dragoga, to je jedna vrlo jaka emocija. Tu svi kažu da treba ostati hladan, ali ja se s tim ne slažem. Svi smo mi emocionalna bića. Kažu da sam trebao ostati objektivan, ali nisam i zbog toga mi nije nimalo žao. Kad se sjetim suza krene…
J: Za sebe kažete da ste neorganizirani i da kasnite, a najdraža poslovica vam je CARPE DIEM. Gdje onda zapinje?
FRANO: Zapelo je što je taj dan preiskorišten. Započinje u pet ujutro, a završava oko jedanaest sati navečer. Jedan sam od onih koji ne voli reći „NE“. Da bar imam neku letjelicu, sve bih stigao. Govorim ovo i svim budućim kolegama. Prvo recite „Ne“, onda tek „Možda“, a zatim pristanite. Ja to na teži način učim. Malo je teško biti u petak navečer u Vinkovcima, u subotu ujutro u Dubrovniku, subotu navečer u Tomislavgradu, a u nedjelju ujutro u Zagrebu. To baš i nije dobro za zdravlje. Tip sam osobe da kada nešto planiram to propadne, a kada ne planiram onda je to ludnica. Uvijek nešto ulijeće. Na svu sreću, Zagreb je i dovoljno velik, a dovoljno mali grad pa sve stignem u pola sata, razlike od dogovorenog vremena (smije se Frano).
J: U društvu prevladava slika da novinari ne započinju dan bez cigarete i kave. Vi ste totalna suprotnost. S kakvim stimulansima vi započinjete svoj dan?
FRANO: Započinjem svoj dan s najboljim stimulansom na kugli zemaljskoj, a to je buđenje. Pod jedan, živ si. Pod dva nitko te nije tukao, možeš se dići na svoje noge i možeš nešto napraviti u tome danu. Druga najdraža poslovica, uz CARPE DIEM mi je: „Dižite se ljudi ovaj dan se neće upropastiti sam od sebe!“ Ne koristim nikakve stimulanse. Neke to mnoge iznenadi. Mnogi moje kolege moraju nešto koristiti, ja ne. Do kad će to trajati, ne znam. Vjerojatno do kraja života jer imam intoleranciju na neke proizvode. Ne moram koristiti ništa da bi bio hrabar kako bi pristupio curama, ne moram pušiti cigaretu…jednostavno nemam potrebu.
Najbolji stimulans je buđenje i kad znaš da si živ i zdrav…ma to je najbolje.
J: Koji su vam hrvatski novinari uzori?
FRANO: Vojo Šiljak je moj najveći voditeljski uzor. Svakako cijenim kolege koji se bave pravim novinarstvom, a to su Denis Latin, kolegica Puljiz, kolega Perković, dok u televizijskom novinarstvu posebno ističem legendarnu Helgu Vlahović koju izrazito cijenim kao voditeljicu i kao ženu koja je uvijek koketirala s novinarstvom, ali je uvijek ostala na jednom visokoj razini. U našem poslu je najveći problem što se dugi niz godina prožimaju kako voditeljske tako i novinarske profesije, odnosno zadatci. Šiljak za sebe kaže da je autor.
Mislav Togonal je izrazito dobar voditelj, a ima izrazito dobru novinarsku crtu s kojom bi se novinari trebali baviti.
J: Na glasu ste kao veliki gurman. Uživate li jednako u domaćoj i stranoj kuhinji? Što biste izdvojili od stranih kuhinja u Zagrebu?
FRANO: Ovo mi je najteže pitanje. Uživam u svim kuhinjama i uvijek muku mučim s hranom. Jedna od kuhinja koja me je ostavila bez teksta, s obzirom na kvalitetu je peruanska. Obično su kod nas ljudi vezani uz talijansku i francusku, ali peruanska kuhinja je jedno čudo. Od najkvalitetnije ribe, do savršeno pripremljenog mesa i brojnih vrsta krumpira peruanska kuhinja me jednostavno oduševljava.
Trenutno sam u fazi istraživanja jer čini se da imam intoleranciju na neke namirnice. To opet ima i svoje neke prednosti…smršaviš pa bolje izgledaš ispred kamera.
Što se tiče zagrebačke ponude, Zagreb se polako budi i postaje jedna pristojna sredina za život. Ima svakako zanimljivih kuhinja, od indijske pa sve do kineske i korejske.
Uistinu uživam u hrani, a najveći problem mi je intolerancija na svinjsko meso.
Gledaju me kulenove seke, gledam ja njih i tako se mi gledamo…a rođeni Slavonac!
J: Vratit ćemo se malo u vaše studentske dane. Jeste li uživali kao student, je li faks ispunio vaša očekivanja i koji su vam bili najdraži profesori?
FRANO: Faks nije ispunio moja očekivanja, kao što niti jedan fakultet ne ispuni očekivanja. Imao sam neopisivu sreću što sam studirao prije Bologne, što sam bio student koji je išao u kazališta, na izložbe i što sam se družio sa svojim kolegama. Bio sam student koji nije morao pisati zadaće. Išao sam redovito na predavanja.
Istina, fakultet je malo duže trajao, ali to zato jer sam počeo raditi. Zato kažem kolegama s pete godine novinarstva da nije normalno da skoro završavaju studij, a da nisu radili nikakav posao vezan uz novinarstvo. Osobno sam počeo s 13 godina i opet mislim da sam počeo prekasno.
U Hrvatskoj je najgore biti nogometni izbornik i novinar. Svi misle da znaju raditi tvoj posao, kada zabrljaš kritizirat će te, a kada treba stati i voditi, neće nitko.
Na Fakultetu političkih znanosti sam radio u referadi…pozdrav curama u referadi.
Na faksu sam imao zanimljive predavače, susretao još zanimljivije osobe. Profesor Kurelić je uvijek bio zanimljiv, profesor Brkić je uvijek bio šarmantan, zgodan i veliko otkriće. Sjećam se da je na prvom susretu na ploču napisao svoj mail i broj mobitela i mi smo gledali u čudu. Profesor je objasnio da smo mi kolege i ako imamo bilo kakvih pitanja da mu se slobodno obratimo.
Isto tako sjećam se legendarne profesorice Kardum koju sam obožavao, a od straha joj nisam prilazio godinama. Moja mentorica za diplomski rad bila je profesorica Vilović koju izrazito cijenim, a zajedno je sa profesorom Kanižajem osvjetlila obraz koji smo izgubili misleći da moramo taksativno odrađivati nešto. Bio je tu i profesor Šop koji nas je učio pisati radijske vijesti. Neke od njih mogu zvati i svojim prijateljima što je veliki uspjeh.
Svakako ističem i profesora Cvrtilu.
U moje smo vrijeme jako puno predmeta slušali s politolozima.
Fakultet nije školica, a dovodimo se u situaciju da de facto ljudi bez doktorata će biti neobrazovani.
Bili su to super dani…
J: Rođeni ste u Vinkovcima, a odrasli u Trogiru. Volite li više za sebe reći da ste Slavonac ili Dalmatinac?
FRANO: Uvijek kažem da sam Slavonac jer sam tamo rođen. Kada prsti taknu žicu, tu sam gotov. Jako sam sretan jer sam kombinacija jednog i drugog. Nekada me u Dalmaciji nisu prihvaćali, ali sad kako sam poznatiji odmah me svi prihvaćaju. To me malo smeta.
Svugdje se osjećam kao doma, od Slavonije, Like, Gorskog kotara pa sve do Dalmacije. Uvijek mi je bilo čudno kada mi je djed govorio da si sagradim kuću u svakom mjestu, a sad shvaćam da ta kuća znači da se uvijek kod nekoga možeš vratiti i da si uvijek dobrodošao.